Licitar
Otpio sam zadnji vlak
posao za njim jos brze
manje hrabar,vise snen
zamotan u paket od suza.
Odraz polomljenog zrcala
plavog licitarskog srca
vratiti se nece,nikad,nikad,
necu niti ja stici taj vlak
kome je dusa davno prodana,
meni ili tebi,znas li?
Zvona
Ipak su zvona donijela strah.
Crnih ptica jato,
crven mjesec vec trecu noc,
gusjenice po zidovima,
nije to bila laz.
Vjetar je bivao jaci,
dizao je miris zemlje,
trazio sam zaklon za nas.
Po pepelu sam poznao kraj,
jednom u snu davno vidjen,
u ruci sam drzao suhu granu,
u grlu suhu kletvu,
zalijepljenu za jezik,
koji nije bio moj.
A bio sam siguran,
bez zgrusane krvi,
jedan od svjedoka,
poplave rijeke sna,
a bio sam siguran,
u buducnost djece,
iste ove koja slijede
tragove moje iz sna.
Mogao sam cekati,
noseni u vodi oblaci
udavljeni obrazi svetaca,
mogli su me zaobici,
preskociti,
kao sto sam mogao ja,
preskociti ovaj dan
da sam ostao u snu.
Ipak su zvona donijela strah...
Sedam otkosa
Okrenuti mi prozori
prema tvojim pogrebima
kako se snalazis sad?
Kopamo po mraku
trazimo prije zetve
one kosce jeftine
sto na noc navuku
i preko ramena
i preko tudjih njiva
sedam otkosa,
u otkosu jednom.
Moj ce prvi,
velim ja mraku,
rasirenih prozora
trazeci zadahe
ugledam tebe
gdje ga guras,
svoje ruke prljas
velim ja u mraku,
sadeci ih uspravno.
Moj ce prvi,
sad se ti deres,
vrane ce mi pomoci,
zatvoriti prozore,
kaznit ce strasila.
Moj ce prvi,
velim ja u mraku,
s bakljom iza tvojih ledja,
nikad nisi dogorila.
zid
Zbog zida tog disem sporo.
Pogresne korake za oktavu dizem,
tjeran opet simfonijom,
petom,sestom.
Prema tebi pored zida,
napinju se basa zice,
glava sada opet kisne.
Sjenom stupa druga noc.
Jednom opet pored zida,
ispod magle duha svog,
pokusat cu preci preko,
s druge strane zida tog.
razlike
navikana goro
napunjena slamom
kravo
ljut sam u sebi
na tebe
bijes
blijeda fleko
mreno u oku
stidna dlako
jezika mog
koliko treba da jos
koliko da budem
koliko daleko
da odem
da znam
da vidim bolje
bez polarizacije
da si i ti
da nisam samo ja
nule dodavao
razlike pravio
daljine nadvikao
zico bez ptice
gitaro bez zice
sluha nemam
za tebe vise
nemam sitnisa
da okrenem broj
da priznam
sam sebi
da nisam tvoj
rukav na kosulji
otkopcan svijet.
U snu
A mene su gurali ispred cijevi,
ispred mase klonule,
gurali su me najvise oni koje sam
vidjao u snu kako mi lice peru.
I padao sam ispred njih,
spleten u lance mojih grijeha,
mojih trulih spasenja,
zelio sam te dodirnuti tad.
Hodao sam ispred njih,
zauvijek sam...
A gdje si bila ti,
da mi paprat golotinju sakrije,
da cijevi te okrenes svitanjima,
da mi lance skines kao sto sam
skidao ja tebe.
U snu...
peta sezona
Zgrusane osmijehe sabirem,
u meni place peta sezona,
te vjecne tisine ribom hranjene,
spajaju kapi sitog monsuna.
Da li te ima,
da li te gone,
godine spustenih ramena,
praznih korpi htjenja,
isprekidane minute dahtanja,
netko opet ide,
sakrij se....
Da li te ima,
da li te gone,
albumi napunjeni sjenama,
duse bogatih,
duse siromasnih,
isto smrde
ako placu,
veze silikona,
na ikoni blijede,
sve nemire kuju sjete,
da li te ima,
da li te gone,
kise moje,
petih sezona,
da li te ima,
da li te gone,
nastajanja,
nestajanja,
nedostajanja,
bez mundira,
glavom....
sam
Trebas ruke,
dvije,
konacne zapise,
napustenih palmi,
svjetlost opet roni,
ka tami,
damn.
Postoje ruke,
dvije,
silnih lutanja,
umorne,
same kao tvoje,
plaze zimi,
hladne,
drske.
Te ruke,
dvije,
kajdanke napunjene,
stvorovima,
napetih usiju osluskuju,
bol,tanak mlaz,
ostar kao rijec,
kasni sat,
sam,
nov novcat,
pecat,
oko vrata,
od ruku tih,
nanesen spas,
cirozom dojen,
moj glas,
sada spava,
gdje si ti?
rukav
Navikana goro,
napunjena slamom,
kravo,
ljut sam u sebi,
na tebe,
bijes.
Blijeda fleko,
mreno u oku,
stidna dlako,
jezika mog.
Koliko treba da jos,
koliko da budem,
koliko daleko,
da odem,
da znam....
Da vidim bolje,
bez polarizacije,
da si ti,
da nisam samo ja,
nule dodavao,
razlike pravio,
daljine navikao.
Zico bez ptice,
gitaro bez zice,
sluha nemam,
za tebe vise,
nemam sitnisa,
da okrenem broj,
da priznam,
sam sebi,
da nisam,
tvoj,
rukav na kosulji,
otkopcan svijet.
BOGOMOLJKE NADZIRU
Lezeci na hipofizi ispod mene
nikad,do sad,ti nisam gledao u oci...
Duboke,s dugim treptajima,budne.
Nisam znao,nisam bio,odsjaji zive,
nose mladost,nose bol,
nose li rode?
Nose li?
Ili i bez nas zive?...
Lezeci ispod tebe, sad,
zakon jaceg,zakon zakona,
naklonjena bogomoljko,
plijen nisam,gorak i cudan.
Natopljen u grijehu,
ispran u jadu,
si probala busiti slavu?
Ispruzeni u horizontali,
bijeloj,neonom napunjenoj,
bez casti,bez svojih rituala,
jutrom donesenih navika,
zubima samo zube pokazujemo.
Okrenuta,osmisljena,
s ledja ti pucam,
i Olimp i Venera gore.
Platno slikati necu,
vulkansko toplom,usijanom,
zalivenom u buducnosti,
susom izazvanom,ispucalom,
poniznom dusom nemilnika.
Nije li ovo samo sex?
IMA LI
Ukrocena dusa pored plavih korala
namazana blatom srednjeg svijeta
kopite svoje inatima cistim.
Grivu sam slutnjom vezao krisom,
ima li u tebi jos borbe?
Hilton spava pored nas nijemih,
spremnih za trku i pored staza gnojnih,
ustima smo sirili bolesti,
galopom hranili gladna srca,
zivot smo zivotinjom nacinili.
Sedla smo ostavili u kasnu ponoc,
morao sam cuda u sebi vezati,
ima li u tebi jos borbe?
Nosena dusa navikla da nosi,
trke smo porazom bojali,
osim naseg jada,
sivilo jace mirise zrakom.
Ima li u tebi jos borbe?
tijelo rusevine
U ovom su tijelu sada rusevine
nasle skroviste za svoj san
i zatrpale sve svoje izlaze
koji su dodirnuli podjelu
smrtnika i besmrtnika.
U istim tim rusevinama
ovo tijelo lize zidove
ulijepljene izrezanim snovima
bezvoljno trazi izlaze
kojim smrtnici lome laktove
a besmrtnici na koljenima
struzu od putokaze
oprostenih im grijeha.
Ovo tijelo ove rusevine
ima sad u sebi smrtnika
koji dolazi iz besmrtnosti
nosi san umotan u jauke
bez izlaza da se spase.
UHVACEN
Zivotom bez zivota
suze,prolijevam,poklanjam.
Plac nikad upoznao nisam.
Struje morske pravac donose,
do kopna umiti se necu.
Pucina bas i velika nije.
Brazdom bez sjemena,
sigurno orem,duboko,
njivo,kraja ti nema.
Sumom od breza lutam,
opcinjen bjelinom mekom.
Zasto postoje ograde?
"kad...Ljubav nije
ljubljena"
Kad u dlanovima svojim,
ugledam starca naslonjena
na nemir zavezanih zelja
kako gleda u svoje dlanove
i vidi da se svaki znak ispunio
umrijet ce svaki onaj
koji ima ljubavi neljubljene,
umrijet ce sam...
Kad u dlanovima svojim,
ugledam pregrst kose
naslonjene na moj kaput
jedne zime koja je prosla
znat cu da se nocas mrzne,
netko drugi ispred tebe
zaledjen na klupi cekanja
osudjen kao i ja...
Kad u dlanovima svojim,
ugledam starca naslonjena
na nemir zavezanih zelja
kako gleda u svoje dlanove
i gleda u proslost
i gleda u mene,
sirokim ocima sretan
sto ipak nije sam.
maliganske noci
Mozda ce mi biti lakse
tjesim se vec godinama
ovim tijesnim,nesnosnim,
tjesim se da svaki ovaj put
kad o tebi progovorim
skinem sa tvojih rijeci zakrpe
koje gole po meni plesu,
umorne od tezine,
teske od vrucine,
zovu me i prijete njezno,
a sto ako ti ona dodje,
ako preskoci taj tvoj zid
zidan tvojim imaginacijama
supalj kao svi tvoji pokusaji
da je zaboravis...
A sto ako ti ona dodje?
Mozda se mi biti lakse
tjesim se vec godinama,
jer sve sam svoje veceri
pretvorio u tvoje,
maliganske,
jer sam svoje ulaske
pretvorio u tvoje izlaske
uranjanja u izranjanja
dane u noci,noci u dane
svu ovu svoju vlagu koja gusi
zamijenio bih za ono malo
suvila iz tvojih usta
koje sam pokusao ljubiti,
a sto ako ti ona dodje,
bore se u meni dvije ruke.
A sto ako preskoci
taj tvoj maglama zidan
godinama naslonjen na tebe
zid koji je podijelio mijesanja
nasih osjecanja i sjecanja.
nisu li...
Nisu li svi drhtaji ostali uz mene?
Pokrivena bjelinom ruza nakislih,
modre usne ljubio sam,
prekrasno,prekasno.
Nisi imala osjecaj za kraj...
Nisu li svi drhtaji ostali uz mene?
Zgazen maslacak,vjetrom raznesen,
zavezi mi dusu,onako kao kosu,
da pada na stranu s druge strane,
glas stranca uzivala si u meni...
Nisu li svi drhtaji ostali uz mene?
S podlogom jeze vezao sam sebe,
naci cu miris ruza u zoru
o ljubavi
Zar su samo moja ramena
tuzna,spustena i netaknuta
po nekoj crti vec iscrtana,
savijena do boli od tereta,
tog ogromnog kriza koji slici
rasirenim rukama tvojim,
rasirenim nogama koje stezu,
mornarskom vjestinom
taj kanap slabi,
moj vrat koji se gubi,
u svakom tvom uzdahu,
vrisku i jecaju,
mojim ramenima koja se bude
pored prozora otvorena,
a jesen je hladna,tuzna,
poslije svakog uzdaha
ponovo se propnem
pa na noznim prstima
postanem veci od dunje
koja me redovno mirisom
podsjeti na samoce
koje nisam isprao
u onim kazanima,
uz one vatre,
uz one,
opet se vracam na njih,
suze koje vjecno prate,
zbog kojih se sakrijem,
zbog kojih izgubim muskost,
grub glas,ostar pogled,
postanem sitni trag,
fleka u zidu samoce,
zidanom od uspomena
jedne te iste zene
stare zidine se tesko ruse,
a teze mi je izvan njih...
Koliko sam samo vezan,
a da sam i bio izvan,
tko zna da li bi sada,
pisao u noci gluhoj,punoj,
mojih sitnih jauka,
jos sitnijih molitvi,
umornih ramena izgrebanih
tvojim noktima koji kidaju
sirovo meso mojih nadanja.
Koliko te volim ljubavi...
sud
Ogrnut poljupcima u lance vezane,
bio sam svjedok suda o meni,
mrsava nada,kratkih rukava,
ima li pravde,Boga,ljubavi,
ili sve to nevjera guta.
Hladna klupa,hladna lica iza nje,
sebe da sudim,sebe da branim,
zrelost,razum,
krv sanjara pokazati necu,
necu zube,
necu lose strane,
Mr.Perfect,Kaligula svojih snova,
sebe da sudim ili branim...
Brojao sam samare,brojao sam poljupce,
vage do tebe skorpio sreo jos nisam,
nisam za izdahe,uzdahe gusim,
krike nadvisujem,pjesme pocinjem,
gladi plesom stisavam,
umornu dusu dojim,
na tvojim grudima bih da sam,
u tvoje okove bacen,
kriv ili ne,
sa maskom od celika,
brazde pokazati ionako necu,
livade moje ostat ce puste,
stoku ce plasiti sa njima.
Da sudim sebe ili branim,
da naudim ili nanesem,
jesam li odvise,jesam li zaista,
trn sebi, teret oku,
brdo stijene,saka jada,
poslije suda znat cu vise,
znat cu sebe,prepoznati se necu,
dnom vezan,dubinom nekom gonjen,
tjeran,guran,sputavan,
mazen prije svega,
sudim ili branim,
volim i zelim da volim,
imam i posjedujem,dva kraja,
jedan sud,kazna teska kao dvije,
dozivotno cu gledati ruze,
iz daleka,distance,molitve,
uklete barke,ronioci,
suze se piju iz pehara,
nikad prvi,nikad drugi,
na mjestu sam,zedan,
suze se piju iz pehara,
branim ili sudim,
pobjedjen ili pobjednik,
sebi ne mogu da sudim,
sebe necu da branim,
u poljupce ogrnut,
lancima vezani stenju,traze,
tijelo ih primiti nece,
lice ih odguruje,
ruzama okrenut,bjelim,
sa distance,zalijevam,
placem,koritom spasa,
dozivotnom teskom kao tvoje dvije,
Hagom sebe zovem,
placem nad zivima,
molim za mrtve.
Poljupcima sebe zovem,
vezanim nogama nevjerujem,
klecanja sam mrzio,
brzi rad srca,
zaustavljeni dah,
da si sudim ili da se branim,
da se kacim,otkacim ili samo smracim,
prodjem,zaklopim,zaboravim,
u lancu tom vezan s poljupcem kao
tockom na i,kao i svaki moj kraj,
cetiri slijede,
sudim ili branim ....
odigran
Izgoreni komad ponekad
izvuce osmijeh samo tuznima
koji podsjeti na hladni oltar
zaredjen uvredom na sutnju
i nakloni se tom teretu
sto u krvi put si napravi
i svaki osmijeh tog glumca
pretvori u blagi grc
a saptac mu u lice laze
jer taj tekst nije napisan
i njegovo srce nije istinito
i njegova ramena nisu u ranama
i osmijesi na tuznim licima
nisu parodija na vjernost
koja bi da se smije u lice
svakoj vjecnosti slijedecoj
dok isti izgoren komad
postaje samo odigran.
.ograda sjete
Predajem ti svoje ruke
zajedno sa kljucevima
naseg grada bez prozora
odavno spakovanih kofera
dise jedva cujno moj eho
naslonjen na ogradu
i glasa da pusti
niti krik pobjede
i tri usklicnika
mijenjam za upitnike
da ispunim samo jednu zelju
govore li jos o nama breze
tople bijele kore
dodiruju mi moje srce
presano u tvom herbarijumu
da se povratim jos jednom
naslonim na istu ogradu
zazvizdim onu sonatu
kojom sam sebe tjerao
mozes ti to
mozes ti to
a dlanovi se znoje
pljuvacka lijepi za nepce
a ako se ne okrene
a ako se ne nasmije
a ako procitam prezir
hocu li uspjeti zazivjeti
urezati njeno ime ponovo
bjele su kore brezine
njeno lice ima osmijeh
sad tek znam da imam
srce nabijeno na ogradi.
pustos
Moja je pustos poznata
svim koracima sto kroce
i zavire u moju tisinu
da okuse kestenje
sa mojih grana
i ruke si zaprljaju
i usta umazu
pa me hvale i slave
kako sam ukusan
i kako su slucajno
sasvim slucajno
polomili granu.
Moja je pustos poznata
licima bez osmijeha
koji cuju samo klavir
koji podijeli dobro i zlo
obojana crnim i bijelim
sva polja iste muzike
pa me hvale i slave
kako sam sa sluhom
i kako su slucajno
sasvim slucajno
pokidali jednu tipku.
Moja je pustos poznata
rijecima koje su klele
plakale zbog mojih
divile se svakoj misli
pa me hvale i slave
kako imam misao
i kako su slucajno
sasvim slucajno
moju misao prokleli
i pustos mi poklonili.
Moja je pustos poznata
svim njeznostima redom
koje su se napile iz duse
pa me hvale i slave
kako mi je dusa poput pisma
i kako su slucajno
sasvim slucajno
zaplakali i umrljali smisao
svih mojih recenica
koje moram da zivim.
ponoc je
Poklopili smo tijela
kao kazaljke na satu
ponoc je...
Pokusavas mi biti bliza
pokusavam biti dublji
vise od ove rijeci
vise od svake misli
na ledjima kornjace
trazimo karavane
i nismo sinovi pustinje
mada oci nase ne vide
od pjeska ove istine
suhe i skrte
nase su i pustinje
nase su kolijevke prazne
nase su ekstaze
danima udaljene
nama su kise plodne
nesudjene i ne kvase
se pupoljci na vratu
samo suha rijec
umotana u olovo
i grudi tvoje nisu
dine koje cu osvajati
koje ce vjetar raznositi
po mojim rukama oblikovati...
Poklopili smo tijela
kao kazaljke na satu
ponoc je...
nad rupom
Zamisljen nad rupom
pomirenih gospodara
utovljeno gledam
noge koje se ne sire
ruke koje ne stezu
dah nije iznemogao
i noc je opet dan
i dan je samo dan
i glad nije sita od prasine
i zedj se radja na izvoru
pa viknem preko ramena
ako mi dolazis iza ledja
da sam ostao bez sjaja
da sam izguzvao kosulje
iskocio iz oklopa tijesna
i da sam ranjiv na suze
i da sam suzama ranio
navukao camac na ramena
i prehodao jezero samoce
proslu zimu po tankom ledu
i vjecno sad imam proljece
potrgao sam rukave
svezao narandze njima
morao sam ih otrgnuti
morao sam opet jesti
kiselog okusa prve
zadnje su sladje
savjest me sad proganja.
Zamisljen nad rupom
pomirenih gospodara
strah me u nju uskociti
bez oklopa sam tijesna
ranjiv zbog samoce
narandze mi mirisu
samo na bol.
svezanog neba
Od ruke do ruke prenose nijemo
megaloman se kiselo osmijehuje
na taj komad isjecenog nailona
kojeg vjetar redovno ponese
i kao svaki zmaj on poleti
visoko iznad nas na zemlji
i zategne svoje uze slobode
zeljan viseg od visine
pa ga zaboli tijelo zbog cvora
pa pokusa letjeti lijevo
pa pokusa letjeti desno
pa zamoli vjetra da jace puse
da ga ponese sa sobom
prema zalascima planetarnim
pa zaplace svaki put
kada ga spuste na zemlju
poljubi svoj cvor i
suzama ga raskvasi.
Od ruke do ruke prenose nijemo
isjecen komad nailona
naviknut na visine svezane
oci mu ne vidis
u njima se krije zivot
prepuna neba obojana tugom
on sva preletjeti ne moze.
Mozemo li mi?
