|
Josip Opačak,
predsjednik Skupštine općine Bosanski Brod
OTKLJUČAVAJU SE VRATA BOSNE
Mislim da naš narod pomalo shvaća što se dogodilo i da vidi da
smo pogriješili, da smo trebali svi izaći na glasovanje i boriti se
za svoja prava demokratskim sredstvima, a to se može samo što većim
sudjelovanjem naših vijećnika u lokalnim i višim vlastima
Razgovarao: Mirko FILIPOVIĆ
Nakon otvaranja obnovljenog mosta između Slavonskog i
Bosanskoga broda, dogodilo se nekoliko veoma čudnih stvari. Pokazalo
se naprimjer da su Amerikanci bili sposobni obnoviti čitav minirani
most, a ni jedna ni druga strana nisu uspjele napraviti ama baš
ništa da granični prijelazi u oba Broda ne budu najprimitivniji u
Europi: da prijeđu dužinu savskoga mosta, putnici znaju čekati i po
koliko sati. Dogodilo se isto tako da je gotovo zamrli Bosanski Brod
postao prava trgovačka atrakcija za stanovnike Slavonskoga Broda:
kolone pješaka grnu preko mosta i s bosanske strane nose pune ruke
kupljenih stvari. Kažu da se dnevno u bosanskobrodskim trgovinama
obrne i do milijun maraka.
No, ne manje čudno čudo jest i saznanje da je aktualni
predsjednik skupštine općine Bosanskoga Broda Hrvat. Izabrali smo
zato upravo njega za razgovor, jer će mnogima biti zanimljivo kako
je došlo do imenovanja nekog hrvatskoga poslanika na takvu funkciju
u gradu koji je Daytonskim sporazmom dodijeljen srpskom entitetu
mada su prije rata u njemu u većini živjeli Hrvati.
Gospodin Josip Opačak i prije rata živio je u Bosanskom brodu
i trideset i jednu godinu radio u rafineriji nafte. Rođen je u
Žeravcu, selu derventske općine. Za vrijeme rata prešao je u
Slavonski Brod, gdje još uvijek stanuje, jer mu njegova kuća još
nije vraćena. Otac je troje već odrasle djece. Razgovarali smo s
njime u njegovu uredu u zgradi općine u kojoj svi natpisi pišu
ćirilicom. Fascinantno je kod ovakvih ljudi to što ondje gdje mnogi
misle da su sve lađe potonule oni ne odustaju od plovidbe. I ne
dozvoljavaju da ih pri tom ništa zbuni, pomete a pogotovo ne odvrati
od nakane.
Kako je došlo do toga da je netko od
hrvatskih vijećnika postao predsjednikom Skupštine općine u
Bosanskom Brodu?
Ja sam član stranke Nova hrvatska inicijativa koja je na
izborima u odnosu na druge hrvatske stranke dobila najveći broj
glasova i najveći broj vijećnika u Skupštini općine u Bosanskom
Brodu. Nažalost, općenito gledano, na ovim općinskim izborima u
Posavini je bio veoma loš odziv glasača svih hrvatskih stranaka -
samo jedna četvrtina glasača izašla je na glasovanje - ali u okviru
toga kako se glasovalo mi smo dobili tri poslanika, mada smo trebali
imati četiri. Druge dvije stranke imaju po dva vijećnika, tako da iz
hrvatskog naroda u Skupštini općine u Bosanskom Brodu imamo sedam
vijećnika od ukupno dvadeset i sedam. Ima i jedan Bošnjak koji je iz
Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH, a vijećnika srpskih
stranaka ima 19, od toga najviše pripadnika SDS-a, pa je zato i
načelnik općine iz ove stranke.
Podsjetite nas kakav je odnos
stanovištva s obzirom na nacionalnost bio u ovoj općini prema popisu
iz 1991.godine.
Hrvatski narod je u ovoj općini prije rata bio zastupljen s
43% stanovništva, srpski narod s 33,3 %, a muslimanski sa 12-13%.
Ostalo su bili "ostali". Hrvatski narod, dakle, bio je u relativnoj
većini, a sada smo, s obzirom na predstavnike u općini, u velikoj
manjini. No, mislim da naš narod pomalo shvaća što se dogodilo i da
vidi da smo pogriješili, da smo trebali svi izaći na glasovanje i
boriti se za svoja prava demokratskim sredstvima, a to se može samo
što većim sudjelovanjem naših vijećnika u lokalnim i višim vlastima
vlastima. Trebamo obavezno sudjelovati u svim razinama života po
općinama: i u sudovima i u administraciji, zdravstvu, policiji....
jer samo na takav način možemo demokratskim sredstvima doći do
svojih prava. No, narod je bio izmanipuliran i lažnim obećanjima i
prijetnjama pa nije izlazio na izbore. Mislim da nadolazi vrijeme
kada se i ta situacija mijenja. Duboko vjerujem da ćemo se, usprkos
svim zaprekama, vratiti u naše krajeve.
Ali kako ste vi koji pripadate stranci
koja je dobila samo tri poslanika došli do mogućnosti da postanete
predsjednikom općinske skupštine? Kako to mjesto nisu dobili oni
koji imaju više vijećnika?
Prema privremenim izbornim pravilima, stranke iz tzv.
manjiskog naroda (kako to u ovom našem slučaju zvuči tragikomično!)
a koje imaju broj vijećnika veći od 20% u skuštini, imaju pravo na
jedno od dva ključna mjesta. A dva ključna mjesta u općini su:
načelnik općine i predsjednik Skupštine općine. Mi smo stvorili
koaliciju s Hrvatskom seljačkom strankom - a HDZ, koji je bio
svjestan da ovdje ne može predložiti svoga kandidata, rekao je da će
podržati našega - te sam tako ja bio predložen i izglasan na tu
dužnost. Vijećnici iz srpskih stranaka nisu se tome protivili,
znajući da izborna pravila to predviđaju i da bi to tako bilo sve da
oni uskrate svoj glas ili preglasavanjem odluče drugačije.
Kao predjesnik Skupštine općine, koje
imate kompetencije i na što možete utjecati?
Predsjednik je koordinator političkih aktivnosti, odnosno
nositelj političkog rada sa strankama koje participiraju u Skupštini.
On usuglašava stavove s njima, priprema za Skupštinu dnevni red i,
normalno, rukovodi Skupštinom na zasjedanjima, potpisuje sve odluke
nakon njihova usvajanja u Skupštini. To bi bio njegov rad u ovoj
instituciji.
Za ovo vrijeme što ste radili posao koji
spada u Vašu kompetenciju, jeste li imali kakvih smetnji, prijetnji,
neugodnosti?
Sa zadovoljstvom mogu reći da nisam imao nikakvih osobnih
neugodnosti.
I što ako glasujete za nešto suprotno
onomu za što većina drugih stranaka zastupa a znate unaprijed da
Vaše glasovanje nema nikakva učinka? Kako tumačite svojim glasačima
da ima smisla raditi to što Vi radite?
Da, bude prilika kad čovjek postavi sebi pitanje je li ovo
korisno i ima li smisla. Međutim, uvijek prevlada uvjerenje da se
radi o korisnoj stvari. Ako i ne uspijemo da naše odluke budu
prihvaćene, mi glasujemo onako kako smatramo da je ispravno. SDS i
druge srpske stranke u nekim su stvarima jednoglasne i glasuju za
odluke koje su uglavnom u interesu njihova naroda. To cijenimo
ukoliko se radi o nekom sržnom problemu. No, ako je neka odluka
uperena protiv osnovnih prava i interesa hrvatskog i bošnjačkog
naroda, onda ne samo da ostanemo na tome da glasujemo protiv takvih
odluka nego izvještavamo i međunarodnu zajednicu da je došlo do
povrede određenih prava. Takvih je slučajeva bilo. Npr. kad se
radilo o gradnji kuća za ljude koji prije rata nisu živjeli ovdje.
To smo uspjeli zaustaviti. Uspijevamo, uz pomoć Međunarodne
zajednice, da se takve odluke ne sprovedu u djelo bez obzira što su
na skupštini prihvaćene. Zbog toga itekako vidim da u ovoj situaciji
ima smisla raditi ovo što radim i glasovati, makar mi bili i u
manjini.
Pretpostavimo da su vam glasači bili brojniji, i vama i
drugim hrvatskim strankama koje postoje ovdje pa da sada Hrvati
umjesto vas 7 imaju 15 poslanika, kakvu biste moć u tom slučaju
imali?
To je sržno pitanje. Po popisu stanovništva mi smo trebali
imati više od polovice vijećnika i tako bi bile izbjegnute sve
nepravedne odluke koje su sada na snazi. Takva je prije svega odluka
o imenu grada. Zašto bi se on zvao Srpski Brod? Tu su svi narodi, to
je uvijek bio Bosanski Brod, to pripada Bosni i Hercegovini, to
iritira i to je nepravedno. U pitanju je, dalje, imenovanje gradskih
ulica, lokaliteta, škola, ustanova koje ne bi smjelo biti
diskriminirajuće prema drugim narodima. A sada ima naziva po ljudima
koje je međunarodna zajednica proglasila zločincima itd. Da smo
dobili 14 vijećnika, mogli bismo ispraviti mnoge nepravilnosti iako
nam ne bi padalo na pamet da se ponašamo revanšistički, jer se na
ovim područjima mora živjeti zajedno i moramo biti tolerantni i
međusobno se razumijevati i poštivati.
Spomenuli ste naziv "Srpski Brod". Kako
je došlo do toga da taj naziv prihvati i međunarodna zajednica?
Međunarodna je zajednica legalizirala Republiku Srpsku, ne kao
državu nego kao entitet, Daytonskim sporazumom 1995. godine.
Vjerojatno u tom sporazumu nisu išli u detalje i razmatrali kakve su
sve promjene napravljene i prije toga sporazuma. Ja imam ovdje
zakone i Ustav Republike Srpske i vidim da u njima piše "Srpski Brod".
Vjerojatno je to preimenovanje bilo odmah nakon pada Bosanskog Broda
1992. godine. No, nakon našega traženja, međunarodna zajednica je
odlučila da ovaj grad ima dva naziva: Bosanski Brod - Srpski Brod.
Predstavnici srpskog naroda u ovoj skupštini to nisu prihvatili, ali
mi ipak imamo već sada pravo i službeno koristi dvostruki naziv.
Vi nam sigurno, kao predsjednik
Skupštine, možete pouzdano reći kako se na području općine Bosanski
Brod živi. Radi li industrija, kakve su plaće, kakve su cijene, može
li se tu živjeti?
Životni je standard nizak, situacija je vrlo teška. Industrija
je samo djelomice u pogonu. Najveći naftni gigant BiH, Rafinerija
nafte, devastirana je i samo jedan dio postrojenja, onaj
najjednostavniji, povremeno radi. Drugi industrijski pogoni stoje:
Tvornica čarapa, Metal-emajl, građevinski kombinat GIK. Bosanski
Brod je prije rata bio jedan od najrazvijenijih gradova, ako uzmemo
u obzir broj stanovnika i veličinu grada. Rafinerija je imala vrlo
suvremena postrojenja s visokom tehnologijom. Sad se koristi 20%
kapaciteta i to samo povremeno. Nema obrtnih sredstava, nema svih
drugih preduvjeta pa ni stručnog kadra koji je nekad postojao da bi
se obnovila puna proizvodnja.
Otvaranjem mosta na Savi, liberalizacijom prijelaza - znate da
se sada smo uz osobne karte može prelaziti granica - počela je ovdje
nešto veća trgovina.
Kakve su plaće, one prosječne?
Plaće su vrlo skromne. Prosječno negdje oko 250 do 300 KM
mjesečno.
Koliku plaću imate Vi kao predsjednik
Skupštine?
Ja imam još uvijek malo nerazjašnjen status, jer sam u
Hrvatskoj stekao pravo na mirovinu i još uvijek je imam. A za ovo
moje radno mjesto još se nismo uspjeli dogovoriti, tako da ovdje ne
primam punu plaću: to je u fazi razmatranja. No, plaća bi, sa svim
dodacima, imala biti oko 750 maraka. Sve druge plaće su znatno niže.
Ali su zato i cijene niske.
U nekim proizvodima su znatno niže, u nekima baš i nisu.
Uglavnom su neki prehrambeni artikli jeftiniji, drugo nije:
naprimjer odjeća, obuća pogotovo ne kozmetika.
Kako je s porezima, općinskim i državnim
- u usporedbi npr. sa susjednom Hrvatskom?
Neke baš detaljne podatke nemam, jer to nije u nadležnosti
moje službe, ali imam uvida i u to. Porezi su još uvijek u fazi
dogovaranje, oblikovanja, ali su niži nego u Republici Hrvatskoj i,
vjerojatno, u Federaciji. Međutim, cijene komunalija u odnosu na
plaće dosta su visoke. Neke kategorije stanovništva - borci i
invalidi - imaju određene popuste u komunalnim davanjima a svi drugi
imaju iste obveze.
Odakle onda tolika invazija
Slavonskobrođana i izbjeglih Bosanaca preko mosta u Bosanski Brod u
"šoping", kao nekad u Trst?
Da, mnogo ljudi dolazi iz Slavonskog Broda. To je blizu, tako
da se ide pješke preko mosta. To je vjerojatno zato što mnogi
artikli ovamo dolaze iz Jugoslavije, ja barem pretpostavljam, pa su
jeftiniji. Radi se o suhomesnatim proizvodima, mliječnim, voću
povrću, ulju... Pet litara ulja ovdje stoji 8 KM, to znači 6,5 kuna
po litri, a u Slavonskom Brodu ulje je prosječno oko 12 kuna ili
otprilike 3 . Ponekad se prigovara što ljudi ovamo dolaze kupovati,
ali narod kaže da ne ostavlja novce u Republici Srpskoj nego razliku
stavlja sebi u džep. Život je težak i ljudi se snalaze na svoj način.
Generalno uzevši, gdje je jeftinije živjeti: ovdje ili u
Hrvatskoj?
Jeftinije bi bilo živjeti ovdje, pod uvjetom da su primanja
ista, da mirovinu koju ima eventualno u Hrvatskoj čovjek ovdje troši.
Svakodnevni trošjkovi su ipak ovdje niži.
Većina hrvatskog naroda živjela je u ovoj općini po selima.
Hoću pitati bi li bilo jeftinije živjeti ovdje na selu nego biti
podstanar u Slavonskom Brodu?
U svakom slučaju. Zato se i pokušava sve više i više ljude
vratiti na selo, ali se ni od onih koji su iz grada nitko ne želi
odreći stana, ljudi imaju pravo na svoj stan i toga se ne žele
odreći. Malo je ljudi koji su u Slavoniji mogli kupiti neko imanje,
neku zemlju. Većina njih su ondje ili podstanari ili imaju neku
imovinu u koju su uložili zadnju svoju paru i nemaju ništa drugo.
Kad bi se ljudi vratili na svoje, sigurno bi im bilo bolje. Pogotovo
zato što i donatorske organizacije kažu da će svakom povratniku
omogućiti opstanak tako što će mu dati osnovna sredstava za rad. To
su manji strojevi, kultivatori ili čak i taktor nekome tko će biti
dužan da usluži i druga domaćinstva. Nudi se i stoka, npr. svinje,
nesilice. To bi bila startna sredstva za život.
A kakav je povratak Hrvata i Bošnjaka na
područje Bosanskog Broda? Recimo u ovoj zadnjoj godini?
Rezultati su još uvijek dosta skromni iako smo presretni što
su iz dana u dan uvjeti za povratak povoljniji i što se sve više
ljudi odlučuje na povratak. Bošnjačkog se naroda dosta vratilo. U
selu Kolibe obnovljeno je 110 muslimanskih kuća, pretpostavljam
najviše donacijama iz arapskog svijeta koje su ovamo stigle najviše
preko Merhameta.
Što se tiče hrvatskih povratnika, i tu u najnovije vrijeme
imamo dobrih signala. Udruga "Vrata Bosne", koja je nestranačka
udruga za povratak, uspostavila je kontakte s međunarodnim
predstavnicima koji su informirale donatore da su sada stvoreni
uvjeti za ulaganje. Donatori se teško odlučuju, jer se znalo
događati da se čovjek prijavi za povratak, oni poprave kuću a on
poslije toga neće.
No, sad imamo Koraće, jedno od prvih sela u kojem je sasvim
očito otpočela obnova. Sklopljen je ugovor za obnovu pedesetak kuća,
a trenutno je dvanaest kuća već pod krovom. U Novom Selu isto tako
30 kuća, te u samom gradu Brodu tekođer nešto. U selima žerovačke
čupe koja pripadaju općini Bosanski Brod vrše se također pripreme,
veoma mnogo okućnica je očišćeno. Opća klima je već takva da su i za
ovaj kraj donatori sve više zainteresirani. Zato moramo biti veoma
aktivni, jer se pribojavamo ako ne bismo u relativno kratkom roku
uspjeli dovesti ovamo veći broj donatora, oni će otići sa ovih
područja i ta će sredstva uložiti negdje drugdje. A ta sredstva iz
dana u dan bivaju manja i uskoro možda nećemo uopće biti u situaciji
da možemo računati na pomoć donatora, jer će oni svi biti možda na
Kosovu ili negdje drugdje. Sad je vrijeme da u pogledu povratka i
popravka kuća učinimo što više možemo.
Ljudi bi dolazili, radili ili čak nešto
sami uložili, ali nema struje, ne mogu mješalice raditi, to je
velika pometnja.
Da. Donatori obećavaju i struju ali kažu da najprije moraju
biti izgrađene kuće, mora biti izgrađeno barem desetak kuća da se
vidi jesu su ljudi zainteresirani i odmah će investirati u
trafostanice, u niskonaponsku mrežu itd. Za vrijeme gradnje, ljudi
se sadamoraju služiti agregatima da mogu raditi mješalice. Prema
tome struja će sigurno doći. Sada se pregovara i o opskrbi vodom.
Vodoopskrbna mreža još uvijek postoji i ona se za relativno mala
sredstva može ponovno staviti u funkciju. Sada se već konkretno
razgovara o opskrbi vodom i strujom Koraća i Novoga, sela jer je
zaključeno da se u Koraću gradi 50 kuća a u Novom selu 30.
Može li se govoriti o dvostrukom reagiranju sadašnjega
stanovništva na povratak izbjeglih i prognanih: o jednom načinu
reagiraju lokalnih Srba i o drugom onih koji su ovdje došli u
vrijeme rata?
- Da, imate pravo, i mi imamo susrete i svakodnevno razgovore
s našim poznanicima i uglavnom je ocjena da su ljudi koji su ranije
bili na ovom području koji su živjeli prije rata ovdje daleko
pristupačniji, razumniji, imaju kontakte, ne prave smetnje, dok oni
koji su došli sa strane, ja ne znam zbog čega, prave smetnje. Zar im
ne bi bilo normalnije da pokušaju vidjeti kakve su mogućnosti da se
oni vrate u svoja mjesta a ne da sprječavaju povratak odnosno da ga
pokušavaju spriječiti? Tu je bitna razlika. No ohrabruje činjenica
da ljudi koji su odranije skupa s nama ne pružaju nikakav otpor, da
su dobronamjerni i da priželjkuju naš povratak, jer svaki zdrav
razum mora da zna da nema ekonomskog razvoja ovoga grada i ovih sela
ni otvaranja prema svijetu dok se ljudi povratnici koji su tu
živjeli ne vrate na svoje. To je osnovno i to dobar dio ljudi srpske
nacionalnosti koji su ovdje živjeli i prije rata shvaća i dobro je
znati da povratnici mogu u njima imati oslonac i dobru suradnju.
|
