Početkom oktobra ove godine na prostore Bosne i
Hercegovine dolazi veliki iluzionista Dejvid Koperfild. Čovjek koji je prošao
kroz Kineski zid, učinio da nestane Kip slobode... Za njega jednostavno nema
nemogućih stvari. Da li je baš tako? Teško je povjerovati da bi i sam Koperfild
mogao izvesti iluziju da Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu radi. Bar jedan
mjesec. Deset godina brodski gigant koprca se u blatu mešetarstva, korupcije i
kriminala. I to naočigled svih organa reda i zakona. Niko do sada nije odgovarao
zbog sklapanja štetnih ugovora sa sumnjivim kompanijama, krađe, prodaje naftnih
derivata fiktivnim firmama, dugova koji se, bar zvanično kreću oko 220 miliona
maraka...
Nakon «Croduxa», «Devina», «Galaxy», «Petrocamaka»,
Rafinerija ovih mjeseci doživljava još jedan finansijski fijasko sa kompanijom «Vitol
Ženeva». Nakon više od godinu dana poslovanja sa ovom kompanijom ispostavilo se,
gle čuda, da je ugovor štetan po brodsko preduzeće, što je opet dovelo do novog
duga od oko 30 miliona maraka. Interesantno je da je do otkrivanja spornih
stavki u ugovoru došlo samo par mjeseci prije isteka ugovora o uslužnoj preradi
nafte. Vlasti se, međutim, ponašaju više nego spokojno, tvrdeći da mjesta za
paniku nema, jer Vlada RS intenzivno traga za strateškim partnerom koji bi u
Rafineriju ušao po principu joint venture (formiranje zajedničkog preduzeća).
Iako tender za izbor strateškog partnera nije još ni raspisan, kompanija «Imoil»
iz Beča već je u vladinim krugovima promovisana kao najozbiljniji kandidat, ali
i kao najbolji izbor. Ali da li je baš tako? Nisu li vlasti i ovoga puta, kao i
mnogo puta ranije samo zažmirile, otvarajući mogućnost stvaranja još jedne
naftne afere? Ili je riječ o nesposobnosti? Dokumenti i informacije sa kojima
«NR» raspolaže govore da «Imoil» nije ništa drugo do paravan za sumnjive poslove
tajkuna iz bivšeg Miloševićevog režima. Na spisku se nalaze bivši direktori «Sartida»
i «Genexa», te ministri iz doba vladavine Slobodana Miloševića, koji su
svojevremeno iz Srbije izvukli ogromne svote novca u inostranstvo. Ali krenimo
redom.
Udaranje u lonce: Kompanija «Imoil» poslala je još u
aprilu ove godine na adresu Vlade Republike Srpske pismo namjere. Kako se navodi
u pismu, zainteresovane strane za saradnju su, pored njih koji bi se bavili
menadžmentom nad Rafinerijom, «Vitol» (Ženeva) i «MWKL - Kellog Limited» (bavili
bi se rekonstrukcijom i modernizacijom Rafinerije). U pismu se dalje navodi da
će «Imoil» obezbijediti rukovodeći tim od 25 do 30 eksperata koji bi vodili
redovnu proizvodnju i prodaju naftnih derivata. Rafinerija bi se, navodno,
redovno snabdijevala sirovom naftom i to minimalno sa 75 hiljada tona mjesečno,
plate za 1.400 radnika obezbijeđene... Na kraju se preporučuje da bi ugovor
trebalo potpisati na najmanje tri godine, uz uslov da kada dođe do procesa
privatizacije ova kompanija ima prioritet.
Gledano sa ekonomske strane ponuda «Imoila» sasvim je prihvatljiva. I sve bi
bilo lijepo i krasno da ne postoji jedno veliko «ali», te da se nije pokazalo da
slijed stvari koji se posljednjih mjeseci desio u Rafineriji i oko nje nije
nimalo slučajan, naprotiv, dobro je isplaniran i sračunat do pojedinosti.
Pripreme za ulazak ove kompanije u Rafineriju počele su odmah nakon pristizanja
pisma namjere. Nije im bilo teško da uspostave kontakt sa dijelom korumpirane
vlasti u Rafineriji i naiđu na razumijevanje. Onda je na scenu stupio «Vitol
Ženeva», koji je sve rjeđe isporučivao sirovu naftu Rafineriji. Trebalo je
ponovo, po ko zna koji put stvoriti kritičnu masu i izazvati haos među radnicima
i u javnosti. Predstavnici «Vitola» saopštavaju da nemaju više namjeru
isporučivati sirovu naftu Rafineriji zbog navodnih dugovanja preduzeća prema
njima, te prevelikih troškova prerade sirove nafte. U međuvremenu u stvaranju
haotičnog stanja uključuje se i opštinsko rukovodstvo B. Broda koje blokira
račun Rafinerije zbog neizmirenja naknada za korištenje građevinskog zemljišta.
Zatim se poteže priča o štetnosti ugovora sa «Vitolom» te o neophodnosti
raspisivanja tendera za izbor strateškog partnera. Prema mišljenju izvora «NR»
bliskog Vladi RS ponavlja se priča iz 2003. godine: «Tada se jednostavno pustilo
da Rafinerija ne radi, a onda je pred kraj godine saopšteno da je neophodno da
se nađe bilo kakav partner za nabavku sirove nafte i potpisuje se ugovor koji je
nepovoljan za Rafineriju. Svi sad panično viču da ne bi bilo dobro da Rafinerija
uđe u zimu bez sirove nafte, jer bi to dovelo do novih gubitaka. A ona faktički
ne radi već punih deset godina. Sjete se Rafinerije samo onda kada treba
odraditi neki sumnjiv posao sa nekom od bjelosvjetskih kompanija.»
SPS-ov drim tim: Teren je očigledno već pripremljen.
Još da se raspiše tender, obave proceduralne formalnosti oko izbora i krene u
posao. Niko iz Vlade RS nije se potrudio da se bar malo informiše o samoj
kompaniji iz Beča. A imao bi šta i da otkrije.
Interesantno je da je «Imoil» registrovan u Beču neposredno pred samo slanje
pisma namjere na adresu Vlade RS. Druga zanimljiva činjenica je da je osnivački
kapital kompanije samo 35 hiljada eura. Ali najzanimljiviji detalj je ko se sve
krije iza «Imoila». Zvanično u austrijskom Trgovačkom sudu kompanija je
registrovana na ime Milojka Polomca (55 odsto vlasništva) te izvjesne Anike Hahn
(45 odsto). Nezvanično iza kompanije se kriju mnogo krupnija i opasnija imena:
Branko Maričević (radio na najodgovornijim mjestima u «Sartidu», «Genexu» i NIS-u),
Miša Srnić (radio u «Genexu» i «Vitolu»), Dušan Matković (radio u «Sartidu», te
bio ministar za industriju u doba vladavine Slobodana Miloševića), Dragan Tomić
(bivši direktor «Jugopetrola»), Goran Matić (ministar informisanja u
Miloševićevo doba) te Milija Babović vlasnik «Verano motorsa». Da bi se sve
zaokružilo treba spomenuti i da je direktor «Imoila» Milojko Polomac jedan od
bivših članova Upravnog odbora «Sartida».
Ono što je zajedničko za većinu pomenutih, jeste činjenica da je riječ o
nekadašnjim visokopozicioniranim funkcionerima iz SPS-a.
Prema riječima izvora «NR» bliskog Vladi Srbije, pomenuta lica pokušavaju da
novac koji su godinama izvlačili iz Srbije operu kroz Rafineriju nafte u Bos.
Brodu. U njihovoj nakani, pošto nije riječ o klasičnim trgovcima naftom, trebalo
bi da im pomogne i «Vitol Ženeva» (kćerka daleko poznatije kompanije «Vitol
London»), odnosno dio lica zaposlenih u toj švajcarskoj kompaniji.
U kontekstu ove priče treba spomenuti aferu koja je svojevremeno potresla Srbiju
dok je direktor «Jugopetrola» bio već pomenuti Dragan Tomić.
Dragan Tomić i još nekolicina lica osumnjičeni su 1999. godine da su dijelili
profit firme "Eurol internacional" sa Bermuda, koju su osnovali NIS "Jugopetrol”
i švajcarska kompanija "Vitol" registrovana na Bermudama.
Prema poslovnim bilansima firma je na zajedničkom poslu (trgovina naftom po
programu Ujedinjenih nacija “hrana za iračku naftu”) profitirala milion dolara,
ali ni dolar tog novca nije stigao na račun NIS-a. Tomić je sebi za ovaj
poslovni aranžman uknjižio kao direktnu zaradu 300.000 dolara i 50.000 maraka.
Dolarsku zaradu odmah je prebacio na kćerkin račun u "Bank of Montreal" u
Torontu, a marke je prebacio sa Bermuda u svoj džep preko jedne češke firme u
Beogradu.
Da li se i Republici Srpskoj, odnosno u Rafineriji sprema nešto slično?
Mamac za sumnjive likove: U svemu ne treba zaboraviti
ni ulogu «Vitol Ženeve». Iako se svi kunu da je riječ o svjetskoj i ozbiljnoj
kompaniji, slučaj iz Srbije te nedavni iz Republike Srpske ne daju baš najbolju
sliku reputacije «Vitola».
Prema riječima ekonomiste Damira Miljevića velike kompanije neće sebi da dozvole
veliki rizik, te zbog toga angažuju “lokalne” ljude.
“Razlog zašto to rade je više nego jednostavan – zbog eventualnog pada akcija na
berzi. Nađu ekipu ljudi, koji nakon formiranja preduzeća rizikuju u ime velike
kompanije. Ako uspiju, onda se matična kompanija pojavljuje. Doduše, ponekad
među tim licima ima i avanturista, stoga uvijek treba biti oprezan», kaže
Miljević.
Od izvora bliskih Austrijskoj ambasadi «NR» saznaje da su austrijske vlasti već
pokrenule određenu istragu protiv «Imoila», te su čak od svojih službenika u
Bosni i Hercegovini zatražili da im dostave informacije o još par lica sa
prostora Republike Srpske koja su usko povezana sa bečkom kompanijom. Kako «NR»
saznaje među njima se nalazi i ime jednog bankara.
Da se pita radnika Rafinerije oni bi najvjerovatnije ušli u «dil» i sa samim
crnim đavolom. Dovedeni su u poziciju da bi i dušu prodali za redovnu i
kakvu-takvu platu. Doduše, teško je pretpostaviti da bi im drim tim i Srbije
pružio to zadovoljstvo. Afere koje se vuku za njima dovoljno su upozorenje.
Riječi Dragana Tomića, bivšeg čelnika "Jugopetrola" i jednog od bliskih
saradnika Slobodana Miloševića - "To su sve fašisti", misleći pri tom na mlade
ljude koji su 1996. godine protestovali protiv izbornih mahinacija prethodnog
režima, govori o kakvim je ljudima riječ.
A Rafinerija kao da je pravi mamac za njih.
Sve je krenulo još u vrijeme vladavine bivšeg generalnog direktora Rafinerije
nafte Vojina Mujičića. Odmah po završetku rata ušlo se u posao sa hrvatskim
preduzećem «Crodux» koje je vodio haški optuženik general Ivan Čermak. Onda je
uslijedio ugovor o nabavci sirove nafte od kompanije «Devin» vlasništvo Čečena
Salambega Hadžijeva. Aranžmani sa pomenute dvije kompanije sklapani su pod
izuzetno nepovoljnim okolnostima i uz izuzetno visoku kamatnu stopu od 15 odsto.
Onda je došlo do saradnje sa famoznom kompanijom «Galaxy». Mujičiću tada nije
zasmetalo što je jedan od vlasnika bio i zloglasni Ukrajinac Leonid Minin (uhapšen
u Italiji).
Nigerijski «Petrocamak», «Petrobart» sa Gibraltara..., spisak je poduži.
Sa ovog spiska ne treba zaboraviti spomenuti ni Petru Dyminskyya i Igora
Mironoviča, dvojicu ukrajinskih deputata. Njih dvojica su svojevremeno (u
vrijeme premijera Dragana Mikerevića) opsjedali vlasti Republike Srpske i
rukovodstvo Rafinerije nafte Brod sa ponudom ukrajinske naftne kompanije “West
Oil Group” o zakupu brodskog giganta na 20 godina. Nakon što im je propala
nakana o zakupu Rafinerije nisu se libili ni da zaprijete predsjedniku Draganu
Čaviću.
Nakon svih ovih bajnih kompanija i još bajnijih likova izgleda da je došao red
na «Imoil» da i on pokaže šta zna i umije.
Imovina Rafinerije u rukama rodbine Dinka Sakica
Dokumenti do kojih je »NR« došao iz Sudskog registra
Trgovačkog suda Republike Hrvatske, pokazuju da imovinom Brodske rafinerije (poslovna
zgrada u Zagrebu) koju ona posjeduje na prostoru Republike Hrvatske upravlja
rodbina čuvenog jasenovačkog koljača Dinka Šakića inače rođenog Brođanina. U
sudskom registru imovina je naime zavedena na Tomislava Šakića.
Iz dokumenata se jasno vidi da je neko iz rukovodstva Republike Srpske ili
Rafinerije nafte ovlastio nekoga u Hrvatskoj i dao mu punomoć da se registruje
Rafinerija Bosanski Brod u Zagrebu, i tako postane pravni nasljednik cjelokupne
imovine Brodske rafinerije u Hrvatskoj. Učinjeno je to 1995, a izmjene
napravljene 1996. godine, kada je Gojko Kličković bio na čelu Vlade RS.
Sadašnji ministar energetike, razvoja i privrede u Vladi RS Miladin Gligorić
kaže da je upoznat sa konkretnim slučajem: »Koliko mi je poznato riječ je o licu
koje je svojevremeno radilo u Rafineriji nafte Brod. Nedavno smo zatražili od
Direkcije za privatizaciju da nam dostavi podatke sa koliko i kojom imovinom
preduzeća iz RS raspolažu u drugim zemljama. Nažalost, u ranijem periodu
propuštena je šansa da se ta imovina upiše kao vlasništvo RS. Mi ćemo sada
vidjeti kako to možemo da ispravimo.»
Interesantno je da do današnjeg dana niko iz RS pa ni BiH, nije zatražio povrat
te imovine. Sve je ostalo na riječima. Treba napomenuti da je Brodska rafinerija
većim dijelom i vlasnik «Janafa» - naftovoda Omiš-Novi Sad, kao i terminala u
Pločama. Niko ne traži povrat i obeštećenje za produktovod koji vodi od Broda do
Vukovara, tačnije rijeke Dunav. Pomoću njega je roba iz Rafinerije direktno
tovarena na brodove i transportovana u Austriju i Njemačku.
Kada je u zagrebačkoj »Ini«, nakon rata, bilo postavljeno pitanje vraćanja
imovine kojom danas u RS gazduje «Krajinapetrol», tadašnji šef Uprave »Ine«
Davorin Štern, inače ministar u Tuđmanovo doba, prekinuo je tu priču bez obzira
na to što »Ina« u RS ima imovinu vrijednu desetak miliona dolara. Ne treba biti
puno pametan da se zaključi zašto je Štern bio tako ultimativan. Zašto tražiti
nešto takvo malo kada u ruci imate već ogroman kapital Brodske rafinerije kojom
je tada direktorovao neprikosnoveni direktor Vojin Mujičić.
Međutim, kada je formirano preduzeće Rafinerija Bosanski Brod u Zagrebu, »Ina«
se pojavljuje sa zahtjevom da joj se vrati imovina u BiH, pa tako i ona kojom
upravlja »Krajinapetrol«. »Ono što je najžalosnije, i što javnost u RS ne zna
jeste činjenica da postoji sprega između hrvatskih naftadžija i sadašnjeg
rukovodstva RS. Da je to tako govori i podatak da je pored Vlade RS jedan od
glavnih akcionara 'Krajinapetrola' Vanja Špiljak, odnosno njegova firma 'Mitan',
koja je registrovana u Cirihu«, kaže izvor «NR» blizak naftnim krugovima.
Ko je vlasnik «East Pointa»?
Jedna od kompanija koja je pokazala interesovanje za Rafineriju je i «East
Point» u vlasništvu Zorana Drakulića.
Drakulić je od 1982. do 1989. godine obavljao funkciju finansijskog direktora «Genexove»
kompanije «Yougo-Arab», koja je prvobitno radila u Libanu, a zbog rata je
premještena na Kipar kao jedna od prvih off-shore kompanija koja je pokrivala
poslovne aktivnosti na Bliskom i Srednjem istoku. Po povratku sa Kipra, 1989.
Drakulić je radio u «Genex-banci» na funkciji zamjenika direktora.
Sredinom 1990. osniva kompaniju «East Point Holdings Ltd», sa sjedištem na Kipru.
Kompanija se uglavnom bavi proizvodnjom i trgovinom bojenim metalima, žitaricama,
rijetkim metalima...
Polovinom ove godine Drakulić je napustio DSS Vojislava Koštunice, nakon što
nije bio izabran za potpredsjednika te stranke. Njegove ime u javnosti sve češće
se pominje u kontekstu privatizacije Naftne industrije Srbije.
Ko stoji iza kompanije "Galaxy"?
Kompanija «Galaxy» registrovana na Gibraltaru i odavno bitiše na našim
prostorima. I oni su pokazali određeno interesovanje za ulazak u Rafineriju.
Međutim, tokom 2000. i 2001. godine rukovodstvo Rafinerije Brod već je ostvarilo
nekoliko sumnjivih i štetnih ugovora sa tom kompanijom. Iz potpisanih ugovora za
isporuku sirove nafte vidljivo je da je tadašnje rukovodstvo plaćalo naftu za 20
do 30 odsto skuplje od prosječne cijene na tržištu. S vremenom zbog neizmirenih
obaveza i nerazumljivo visokih kamata dug prema toj kontroverznoj kompaniji
dosegao je iznos od 12 miliona evra.
U vrijeme sklapanja ugovora sa kompanijom «Galaxy» jedan od vlasnika bio je
Ukrajinac Leonid Efimovich Minin. A o kakvom je čovjeku riječ može se vidjeti iz
sljedećih redova.
Desetak minuta nakon ponoći, 5. avgusta 2000, policija iz milanskog predgrađa
Cinisello Balsamo, primila je dojavu od pouzdanog izvora o čovjeku poznatom pod
nadimkom Leo ili Leon. Rečeno je da se taj čovjek nalazi na privatnoj zabavi u
sobi 341 u hotelu "Europa", te da se na toj zabavi konzumiraju značajne količine
kokaina.
Ispostavilo se da je dojava tačna. Policija je u sobi zatekla četiri oskudno
odjevene djevojke koje su ležale kraj jednog muškarca. U sobi je pronađeno 58
grama najkvalitetnijeg kokaina.
Prizor u toj sobi podsjećao je na scene iz filmova Quentina Tarrantina: blijedi
zadrigli Ukrajinac umrljan kokainom po licu i tijelu, a preko njega četiri
prostitutke - Ruskinja, Albanka, Italijanka i Kenijka. U pozadini se na
televizoru vrtio porno-film.
Policajci nisu znali ništa o čovjeku kojeg su priveli u stanicu. Tokom
ispitivanja Minin je priznao da je dnevno ušmrkavao 30 do 40 grama kokaina. Samo
na to trošio je 1.500 dolara dnevno. Rekao je policajcima da dolazi iz Sofije i
da se bavi trgovinom i preradom skupocjenog drveta iz Liberije, te da je vlasnik
kompanija u Kini, Liberiji i na Gibraltaru.
Međutim, i to objašnjenje teško da je moglo opravdati postojanje tolike količine
novca, posebno zbog činjenice da je kod njega, prilikom hapšenja pronađeno
25.000 dolara u kešu, 12,5 miliona lira (oko 6.000 dolara), nešto rupija (valuta
sa Mauricijusa), mađarskih forinti i nebrušenih dijamanta vrijednih oko 500.000
dolara.
Nakon njegovog odlaska u zatvor kao vlasnik kompanije «Galaxy» navodi se ime
izvjesnog grofa Serena.
Riječ plus: Damir Miljević, ekonomista
Niko ns vise ne shvata ozbilljno
Rafinerija nafte već duže vrijeme ne radi. Radnicima se
duguje 12 plata. Izlaz iz agonije jednostavno se ne vidi. Tek nagovještaji da bi
se raspisivanjem tendera i izborom strateškog partnera koliko-toliko prevazišla
teška situacija u kojoj se Rafinerija trenutno nalazi. O mogućim izlazima, te
krivcima za sadašnje stanje za «NR» govori ekonomista Damir Miljević.
Ko su po vašem mišljenju najveći krivci za teško stanje u Rafineriji nafte Brod
i koji su mogući scenariji za prevazilaženje tog stanja?
Krivci za trenutno stanje u Rafineriji nafte su sve dosadašnje vlade. Svi su oni
Rafineriju posmatrali samo kao sredstvo da se neko namiri. Imali smo 10 godina
da vidimo kako ćemo sa Rafinerijom. Trenutno su moguće tri varijante. Prva je da
se Rafinerija otjera u stečaj. To ima i svoje dobre osobine, a prva je što bi se
konačno saznao stvarni dug, odnosno ko je sve zadužio Rafineriju i po kom osnovu.
Druga dobra stvar stečaja jeste ta što bi se po završetku stečajnog postupka
mogla formirati cijena preduzeća, jer sada niko ne zna koliko ono stvarno
vrijedi.
Iz Vlade RS ističu da je uknjižena vrijednost kapitala Rafinerije 445 miliona
maraka.
Po kojim principima? Postoje tri metode da se procijeni koliko nešto vrijedi.
Jedno je koliko piše u knjigama i ta vrijednost u suštini ništa ne znači. Papir
svašta trpi. Drugi metod je prinosna metoda – firma vrijedi onoliko koliko
profita baca. U slučaju Rafinerije, vrijednost po ovoj metodi je ravna nuli. I
treća metoda koja se koristi je takozvana zamjenska – koliko je novca potrebno
da se napravi takva Rafinerija.
Da se ipak vratimo na stečaj...
Da. Znači, stečaj je utoliko dobar što bismo konačno znali koliko ima dugova,
koliko vrijedi Rafinerija i konačno da li ima zainteresovanih kupaca za nju.
Problem je samo što čitav postupak stečaja traje dvije-tri godine. Druga
varijanta, pored stečaja, jeste da se nađe strateški partner. Međutim, problem
kod strateških ugovora je što država ulaže sve a eventualni partner ništa. Daje
se imovina na upravljanje a nema mehanizma kontrole, tako da postoji mogućnost
da dođe do prevare. I treća varijanta je da se ide u privatizaciju. Nije mi
jasno zašto strategija privatizacije naftne industrije, koja je napravljena još
2002. godine, nije nikada usvojena ni na Vladi RS ni u Narodnoj skupštini.
Teorijski gledano, kada bi se recimo sutra pojavio neko i rekao ja hoću da kupim
Rafineriju mi je ne bismo mogli prodati.
Od tri pomenute solucije izlaska iz agonije, koja je najbolja u sadašnjim
okolnostima?
Najbrža je pronalaženje strateškog partnera ali pod par uslova: da je riječ o
ozbiljnoj kompaniji i da se napravi dobar ugovor koji će omogućavati kontrolu
rada strateškog partnera. Trenutno smo opet dovedeni pred sami zid i ono što
meni stvarno nije jasno jeste zašto se javni poziv ne objavi recimo u londonskom
magazinu «Ekonomist», i da se jednom kaže – ljudi mi smo ponudili Rafineriju
javno i transparentno, javilo se toliko i toliko zainteresovanih...
Ako Vlada RS želi da javnost razuvjeri da se iza ponude «Imoila» i sličnih
kompanija ne kriju mutne radnje, moj prijedlog je da objavi tender za izbor
strateškog partnera u londonskom «Ekonomistu».
Dovedeni smo, svjesno ili ne u situaciju da se mora povući brz potez. Treba
početi sa radom na izradi privatizacionog programa koji bi trebalo završiti do
kraja ove godine. Nažalost, niko u ovoj zemlji ne zna reći ima li iko ozbiljno
zainteresovan za Rafineriju. Dok je ne ponudimo na prodaju to nećemo ni znati. A
mi deset godina bježimo od toga. Postoji dilema da li Rafineriju treba
privatizovati ili ne. To je lažna dilema. Šta trenutno imamo od nje, samo dugove.
Ako sve zemlje u okruženju idu u privatizaciju, zašto ne bismo i mi, ili smo mi
nešto pametniji. U ovoj branši vladaju velike ajkule i ne postoji način da mala
ribica ostane živa pored ajkule. Znači mora se ići u privatizaciju. Naravno to
se mora odraditi pametno tako da se preduzeće proda po najboljoj cijeni. Ali
niko i ne kaže da se Rafinerija mora privatizovati 100 odsto. Koliko mi je
poznato Ina je privatizovala samo 25 odsto.
Ina je najavila da će uskoro plasirati novi paket akcija u prodaju.
Da. Oni su to pametno odradili. Pustili su ajkulu u preduzeće i prodali joj 25
odsto akcija. Pustili su je da upravlja preduzećem i nakon što su vidjeli da je
sve u redu prodaju još jedan paket akcija. Mislim da kod nas postoji lažni strah
od privatizacije koji političke elite namjerno siju da bi zabašurili more
kriminala u rafineriji i oko nje.
Koliko ponuda «Imoila» može da bude ozbiljna s obzirom na to da je kompanija
registrovana tek nedavno u Beču, te da im je osnivački kapital 35 hiljada eura,
kao i to da do sada nisu prometovali nijednu kap naftnih derivata.
Mora se priznati da je njihova ponuda ozbiljna i korektna. Ponuda omogućava da
Rafinerija radi u kontinuitetu, da se redovno isplaćuju plate radnicima da se
podmire ona stara dugovanja koja moraju da se podmire da Rafinerija ne bi
bankrotirala, da taj ugovor traje tri do pet godina, da oni na osnovu toga što
bi eventualno upravljali Rafinerijom ostvaruju neto dobit.
S druge strane da li su oni ozbiljni te ko sve stoji iza njih, mislim da će u
principu biti vrlo teško saznati.
S obzirom na to da se za ime kompanije «Imoil» povezuju imena lica koja za sobom
imaju repove afera da li bi uopšte trebalo razmatrati njihovu ponudu?
To je dilema. Dovedeni smo pred svršen čin i onda se radi po principu - daj što
daš. Uvijek se igra po principu da se prvo napravi tragedija a onda, navodno,
traži firma koja će izvući Rafineriju.
Pored «Imoila» interesovanje za Rafineriju pokazala je i famozna kompanija
«Galaxy» te «Ist point» vlasništvo Zorana Drakulića iz Srbije. Među
zainteresovanim nema nijedne ozbiljne naftne kompanije. Nešto ranije otjerali
smo austrijski «OMW» i ruski «TNK»-a. Bolji poznavaoci priliku u naftnoj
industriji ističi da su Rusi do sada bili i najozbiljniji kandidati za kupovinu
Rafinerije.
U svim sektorima privrede gubimo. Niko nas više ne shvata ozbiljno. Zbog svega i
vrlo rijetko dobijamo ozbiljne ponude. Stalno pravimo neke sumnjive aranžmane i
govorimo narodu - evo samo što Rafinerija nije krenula u svijetlu budućnost.
Zbog naše neozbiljnosti i zafrkancije nijedna iole ozbiljnija kompanija neće da
gubi vrijeme s nama. Tako smo propustili nekoliko šansi za prodaju. Ovdje se sve
radi obrnuto. Dogovara se po nekim rupama i onda to prezentira javnosti. Sve se
svodi na to da niko ne želi da ispusti iz ruku Rafineriju, jer smatraju da je
ona i ovakva kakva jeste moćno oružje za lične i partijske interese. I pitaj
Boga, kakve sve ne.
Što se tiče «TNK», on jeste do sada bio najozbiljniji kandidat. Poslali su
ponudu na 110 stranica. Pošto sam tada bio savjetnik premijera Mladena Ivanića
dobio sam zadatak da to pročitam i dam svoje mišljenje. Nakon čitanja napisao
sam da nikada nećemo dobiti bolju ponudu. Međutim, kako sam ja to vratio
predsjedniku Vlade, taj papir više nikada nisam vidio niti sam ikada više išta
čuo u vezi s tim.
Riječ plus: Milorad Gligorić, ministar privrede,
energetike i razvoja u Vladi RS
I danas ima kukavcijih jaja
Iako je od trenutka potpisivanja ugovora sa kompanijom «Vitol»
bilo očigledno da on ne predstavlja «najsrećnije» rješenje za Rafineriju Brod,
trebalo je da prođe više od godinu dana da to priznaju oni koji su ugovarali
uslove iz ugovora.
Odgovarajući na pitanje zašto je toliko vremena trebalo da se shvati da je
ugovor štetan za Rafineriju ministar privrede, energetike i razvoja u Vladi
Republike Srpske Miladin Gligorić kaže: «Ugovor sa 'Vitolom' potpisan je u
decembru 2003. godine, ali smo tek sada uočili da se u njemu nalaze neke odredbe
koje su nepovoljne po Rafineriju nafte. Te klauzule odnose se prije svega na
aranžmane oko prerade nafte. Nakon puštanja u rad postrojenja hidrokreking,
vidjelo se da nije moguće ispoštovati potpisane stavke iz ugovora. Ispostavilo
se da je najveći problem nešto veći stepen vlastite potrošnje. Do povećanja je
došlo zbog produženja roka prerade sirove nafte sa 22 dana na 33, koliko je 'Vitol'
tražio prilikom zadnje isporuke sirove nafte. To produženje, odnosno smanjenje
dnevne prerade ispod optimalne količine dovelo je do povećanja sopstvene
potrošnje. Tu su i neke druge klauzule kao što je to nemogućnost arbitraže, te
prerade sirove nafte neke druge kompanije... Ima tu još nekih štetnih odredbi
koje ne daju nekog manevarskog prostora. Ono što je predviđeno u ugovoru sa 'Vitolom',
mislim da je zaista nemoguće ostvariti.»
Da li vam je poznato ko je sačinio ugovor?
Ne. Znam da je ugovor potpisao tadašnji generalni direktor Rafinerije nafte
Ilija Drpa.
Da li će i kada doći do raskidanja tog, pokazalo se, više nego štetnog ugovora
sa kompanijom «Vitol»?
To je pitanje koje Vlada RS prvo želi da razjasni sa «Vitolom». U ovom trenutku
još nije donesena odluka o raskidu ugovora, ali nije isključena ni ta mogućnost.
Zar nije pomalo čudno to što «Vitol» ima određenu i limitiranu kreditnu liniju
prema Rafineriji nafte. Koliko su uopšte njihove namjere iskrene?
«Vitol» je ozbiljna kompanija i o tome ne treba raspravljati. Bez obzira na to
što imamo ovako nepovoljan ugovor sa «Vitolom» u svemu ima i nekih pozitivnih
elemenata. Rafinerija je koliko-toliko radila, pušteno je u rad i postrojenje
hidrokrekinga. Naravno, ja ne želim umanjiti negativno dejstvo ugovora. Kroz
posljednje razgovore stekao sam dojam da «Vitol», zajedno sa još jednom firmom,
želi da uđe u Rafineriju po principu jont venture. Međutim, određene interese
pokazale su još neke kompanije. Do sada nisam stekao utisak da oni ne žele da
nastave sa saradnjom. Naravno, biće tu i određenih poteškoća i problema u
definisanju uslova ugovora i profila buduće jont venture firme. Poznato je da
Rafinerija nafte ima znatnih gubitaka, negdje oko 250 miliona maraka, te ukoliko
se oni kroz tu buduću zajedničku firmu ne budu postavili na zdrave noge – moglo
bi doći do opšte propasti.
Rekli ste da je «Vitol» pokazao određene interesovanje da sa još jednom
kompanijom uđe u Rafineriju po principu joint venture. Da li je riječ o
kompaniji «Imoil» iz Beča?
Pored «Vitola» ima još nekoliko firmi koje su se javljale na razgovore što u
Ministarstvo, što u kabinet premijera.
Možete li ih imenovati?
Mislim da ne bi bilo korektno sa moje strane ali evo ipak istaknuću neke. Pored
«Imoila», javio nam se i slovenački «Petrol», i «Galaxy», zatim neke firme iz
Srbije i Rusije. Po raspisivanju tendera za izbor strateškog partnera Vlada
Srpske provjeriće svu sposobnost tih firmi. Prema našoj procjeni budući
strateški partner samo u prvoj godini moraće da obezbijediti oko 100 miliona
dolara, a u narednoj godini još toliko. Želim to da potenciram da bi javnost
shvatila o kakvoj je investiciji riječ, jer obično se misli da je Rafinerija
nafte pogonski spremna i da u nju ne treba ulagati.
Da li vam je poznato ko stoji iza kompanije «Imoil»? Da li se njihova ponuda
može smatrati ozbiljnom s obzirom na to da je tek ove godine registrovana u Beču,
na ime izvjesnog Milojka Polomca?
Ne znam ko sve stoji iza te firme. Nemam te informacije. Svakako da ću
provjeriti bonitet svake firme i prednost ćemo dati onim firmama koje imaju
pored finansijskih sredstava i određeni ugled i položaj na tržištu nafte. Nama
je bitno da za strateškog partnera izaberemo firmu sa značajnim iskustvom u
naftnoj industriji.
Ali «Imoil» je registrovan samo nekoliko mjeseci prije slanja pisma namjere na
adresu Vlade RS. Njihov osnivački kapital je 35.000 eura...
Ja to stvarno ne znam. Razgovarali smo sa njima ali nismo oko tih detalja. U
svakom slučaju ako na tenderu budemo imali i njihovu prijavu onda ćemo moći i da
provjerimo sve te podatke o kojima govorite. U uslovima tendera preciziraćemo da
firma u zadnje dvije tri godine mora imati značajan promet.
Prema zadnjim informacijama sa kojima «NR» raspolaže, austrijske vlasti sprovode
i određenu istragu protiv te kompanije...
Vi očigledno imate više informacija od mene.
Postoje, takođe, određene indicije da se iza te kompanije kriju mnogo krupnije
ribe, visoki funkcioneri iz doba vladavine Slobodana Miloševića, te da je riječ
o sumnjivom kapitalu koji se pokušava oprati preko Rafinerije nafte.
Nemam te podatke. Ne pripadam ni sudstvu, ni istražnim organima. Stvarno to ne
mogu da komentarišem. Naravno, sve je moguće.
Svojevremeno je bivši ministar energetike Milan Bogićević za jednu od kompanija
koja je imala potpisan ugovor sa Rafinerijom o redovnoj isporuci sirove nafte
rako da je riječ o kukavičjem jajetu. Mislio je na nigerijsku kompaniju «Petrocamak».
Da li i danas imamo takvih kukavičjih jaja?
Ne mogu komentarisati izjave i rad nekih ranijih vlada. Ali sigurno je da i
danas ima tih kukavičjih jaja.
Istakli ste jednom prilikom da bi moglo doći do otpuštanja radnika. Da li to
znači da će doći i do gašenja određenih postrojenja?
Do gašenja određenih postrojenja neće doći...
Ovo pitam jer u pismu namjere kompanije «Imoil» stoji da su oni isključivo
zainteresovani za postrojenje hidrokreking.
Želimo da stvorimo jednu zajedničku firmu sa inopartnerom, koji će obezbijediti
cjelokupan rad, pa čak i prodaju derivata na tržištu. Ta inofirma trebalo bi da
obezbijedi jedan zdrav menadžment i jednu zdravu upravljačku strukturu.
Što se tiče otpuštanja radnika – na tu temu već sam razgovarao sa predstavnicima
Sindikata i najavio im takvu mogućnost. Trenutno u Rafineriji radi oko 1.450
radnika i među njima ima jedan broj radnika koji ne zadovoljavaju
tehničko-tehnološke potrebe. Naravno, tu je i određeni višak radnika u
administraciji. Taj višak i balast nijedna kompanija neće htjeti da prihvati.
http://www.novireporter.com/
